Međunarodni dan nenasilja obilježava se danas, na dan rođenja Mahatme Gandija, jednog od vođa pokreta za nezavisnost Indije i začetnika filozofije i strategije nenasilnog otpora.
Generalna skupština UN-a je 2007. godine ustanovila obilježavanje Medjunarodnog dana kao priliku za "širenje poruke nenasilja", rezolucijom koja potvrđuje "univerzalnu važnost principa nenasilja".
Kada kažemo „nasilje“, obično mislimo na udaranje, šamare i općenito fizički agresivno ponašanje. Čak i kao stručnjaci ponekad zaboravimo koliko riječi mogu boljeti. Emocionalno odnosno psihičko nasilje najrašireniji je oblik nasilja i gotovo nema osobe koja ga nekad nije doživjela. Koliko god se trudimo skrenuti pozornost na raširenost nasilja u društvu i upozoriti na njegovu štetnost, čini se da propuštamo širiti nenasilje kao alternativu te ponuditi ljudima adekvatnije načine nošenja s teškoćama. Danas se obilježava međunarodni Dan nenasilja, povodom kojeg ćemo sagledati obje strane medalje, objasniti što je nasilje i kako nam šteti, ali i što je nenasilje – kako ga živjeti i promicati.
U današnje vrijeme, kada su nasilni sadržaji dostupni jednim „klikom miša“ svima, pa tako i djeci, mnogo je teže izbjeći učenje nasilnih obrazaca ponašanja. Stoga ne čudi da istraživanja pokazuju kako mladi imaju to agresivnije ponašanje, što su više izloženi nasilnim sadržajima u medijima. Iako ne možemo sa sigurnošću zaključiti da gledanje nasilnog sadržaja uzrokuje nasilno ponašanje u adolescenata, sigurno se ubraja u jedan od rizičnih faktora. Kao i svako drugo ponašanje, nasilje se uči. Mediji su sigurno doprinijeli postavljanju nasilnih modela prema kojima djeca i mladi određuju svoje ponašanje. Međutim, najznačajniji utjecaj ipak imaju za djecu važne odrasle osobe, od kojih uče opažanjem i ponavljaju slična ponašanja. Ako govorimo djeci da se ne smiju tući, a istovremeno koristimo fizičko kažnjavanje kao odgojnu metodu, djeca će više vjerovati našim djelima nego riječima. Dvostruke poruke mogu ih zbuniti, no veća je vjerojatnost da će usvojiti nasilna ponašanja kao prihvatljiva ili čak poželjna, nego da će se osloniti na upute roditelja. Obrasci odnosa usvojeni u djetinjstvu postaju način doživljavanja svijeta i mladi su ih skloni prenositi na prijateljske ili partnerske odnose u budućnosti.
Možemo se zapitati što dovodi do nasilja, odnosno kako to da ljudi koriste nasilje kao sredstvo rješavanja problema, izražavanja emocija i slično. Stručnjaci govore o interakciji genetskih i okolinskih faktora. Dakle, s određenim agresivnim tendencijama se rodimo pa ih različiti okolinski utjecaji „izvuku“ na površinu ili nisu dio našeg karaktera, ali nas takva okolina „prisili“ da nasilje koristimo kao obrambeni mehanizam, sredstvo preživljavanja i ophođenja s ljudima.
Vrste nasilja:
-fizičko nasilje
-psihičko/emocionalno nasilje
-seksualno nasilje
S obzirom na vrste nasilja, možemo govoriti o fizičkom, emocionalnom/psihičkom i seksualnom nasilju. Fizičko nasilje su oni postupci koji stvaraju fizičku neugodu, bol i ozlijede poput guranja, udaranja, ugriza, čupanja kose, šamara i sl. Ono se rijetko kad pojavljuje bez emocionalnog nasilja, posebice u odnosima gdje je fizičko nasilje češće tek druga razina nakon korištenja emocionalnog nasilja. Fizičko nasilje djeluje na razne načine, ovisno o razvojnom razdoblju osobe i vrsti odnosa, ali ono što je sigurno je da nanosi štetu – čak ako kratkoročno djeluje za ostvarenje nekog cilja (npr. da dijete prestane tražiti čokoladu), ostavlja štetne dugoročne posljedice. Kod djece i mladih pridonosi stvaranju loše slike o sebi, smanjenju samopoštovanja i uči ih da je agresija prihvatljiv način rješavanja problema.
Psihičko/emocionalno nasilje je vrlo široko te se odnosi na postupke poput vrijeđanja, ponižavanja, kritiziranja, zastrašivanja, prijetnje i sl. Ono je potencijalno štetnije za mentalno zdravlje jer se događa češće od fizičkog nasilja, može pridonijeti razvoju anksioznih i depresivnih simptoma, zlouporabi droga i razvoju konfliktnih odnosa. Važno je naglasiti da prividno bezazleni, ali dugoročno neugodni događaji također mogu biti štetni. Zato je važno da promatramo i pitamo drugu stranu, ako nam sama ne kaže ili mi ne primijetimo, kako naše šale, kritike, uvrede, ponižavanje i zastrašivanje izgovoreni u ljutnji ili korišteni kao odgojno sredstvo, utječu na nju.
Seksualno nasilje, što je u našoj kulturi još uvijek određeni tabu, stvara vrlo štetne i kratkoročne i dugoročne posljedice na ljude bilo koje dobi. U njemu se često spaja i psihičko i fizičko nasilje te uključuje sva neželjena i neugodna ponašanja seksualne prirode.
Što umjesto nasilja?
Kada osoba koja ima problem s drugom osobom ili je u konfliktu s njom rješava tu situaciju koristeći tehnike koje ne uključuju nasilje, govorimo o nenasilnom ponašanju, odnosno o nenasilju. Često se može čuti da je nenasilje izbjegavanje ili ignoriranje problema, no ono je zapravo način na koji se problem želi riješiti bez upotrebe sile.
Zašto nenasilje?
Sigurnost je jedna od temeljnih ljudskih potreba te ni jedna osoba ne želi da se prema njoj vrši nasilje. Ponekad se dogodi da ljudi nisu svjesni kako njihova nasilna ponašanja utječu na druge ljude. Jedan od načina kako je to moguće osvijestiti je razvijanje empatije, odnosno sposobnosti suosjećanja s drugim ljudima i razumijevanja njihovih emocija. Gledajući svijet iz „tuđih cipela“ možemo uvidjeti kako se osoba u određenoj situaciji osjeća i kako doživljava to što joj se događa.
Ovo su neki od načina kako to postići:
• Aktivno slušati
Čuti ono što nam osoba želi prenijeti, važan je dio komunikacije. Odlukom da ćemo slušati ono što vam osoba govori, povećavamo vjerojatnost razumijevanja situacije u kojoj se osoba nalazi.
• Posvetiti pažnju
Kada smo u interakciji s drugom osobom, bitno je posvetiti joj pažnju i nastojati izbjeći sve moguće ometajuće faktore koji se mogu pojaviti (npr. dolazak drugih ljudi, buka, gledanje u mobitel).
• Pratiti neverbalnu komunikaciju osobe
Često nam neverbalni znakovi mogu reći puno više od onih verbalnih. Ponekad nam osoba može reći da je sve u redu, a zapravo svojim stavom tijela i izrazom lica šalje poruku da se osjeća tužno. Ukoliko primijetimo da postoji neusklađenost između verbalnih i neverbalnih znakova, bilo bi dobro porazgovarati s osobom o tome.
• Reći kako se osjećamo
Kada u komunikaciji s drugom osobom izražavamo svoje emocije, šaljemo joj poruku o tome da suosjećamo s njom i da ju razumijemo. Uz to što je korisno za drugu osobu, verbaliziranje emocija korisno je i za nas jer nam pomaže da ih osvijestimo.
• Pružiti razumijevanje
Ponekad će nam se dogoditi da se nećemo slagati s postupcima druge osobe. U takvim je situacijama bitno ne kritizirati niti optuživati drugu osobu. Iako se ne slažemo, važno je da pokušamo razumjeti kako je do određenog ponašanja osobe došlo.
Nenasilno ponašanje u odgoju djece
Kada je riječ o nasilnim ponašanjima usmjerenima prema djetetu, ona se najčešće javljaju kao posljedica nepoželjnih postupaka djeteta. Kako bi djeca naučila koja su ponašanja prihvatljiva i poželjna, potrebno ih je tome poučiti. Jedna od metoda koja se pokazala posebno uspješnom odnosi se na nagrađivanje djece. Ljudi često na spomen „nagrade“ pomisle na materijalne stvari koje mogu dati djeci, no važno je imati na umu da one mogu biti nematerijalne. Koristeći pohvale, dajemo do znanja djeci da želimo da se takvo ponašanje nastavi. Umjesto da djeca dobiju poruku da se problemi rješavaju nasiljem, pohvalama koje dobiju od roditelja uče koja su ponašanja poželjna te se povećava vjerojatnost njihovog ponovnog javljanja.
Postoji još mnogo različitih tehnika kojima se nasilno ponašanje može zamijeniti nenasilnim, a ovo su neke od njih:
• Preispitati i osvijestiti svoje stavove o nasilju.
Ponekad se dogodi da roditelji u afektu udare svoje dijete iako je dokazano da fizičko nasilje, kao jedan od najčešćih oblika nasilja nad djecom, šteti razvoju djeteta. Ljudi često dođu u situaciju primjenjivanja nasilja bez da su prethodno osvijestili svoje stavove o njemu. Budući da stavovi imaju i svoju ponašajnu komponentu te utječu na naše ponašanje, osvještavajući si da je nasilje neprihvatljiv način rješavanja problema, smanjuje se vjerojatnost da će ga osoba primijeniti u budućnosti.
• Uzeti si vremena za smirivanje.
Kada se jako uzrujaju ili su pod velikim stresom, roditelji mogu reagirati nesmotreno pa udare dijete. Da bi se takve situacije riješile na nenasilan način, jedna je od mogućnosti fizičko udaljavanje iz te situacije. Na taj se način dobiva vrijeme za smirivanje i mirno promišljanje o rješenju problema. Ukoliko je fizičko udaljavanje nemoguće, osoba može iskoristiti mentalno udaljavanje tako što u sebi broji do 10, što može spriječiti njenu burnu reakciju.
• Pobrinuti se o prevenciji
Kako bi se izbjeglo da dođe do nepoželjnih ponašanja djeteta, treba se potruditi da njegova okolina bude sigurna. Teško je primjerice očekivati od malog djeteta da se neće igrati sredstvima za čišćenje ukoliko se nalaze u njegovom vidokrugu i lako su mu dostupna. Radije ih postavimo na sigurno mjesto. Na taj način smanjuje se vjerojatnost pojavljivanja nepoželjnog ponašanja djeteta, a time i moguće agresivne reakcije roditelja koja često proizlazi iz straha i nemoći.
• Razgovarati s djetetom o nepoželjnim ponašanjima.
Ukoliko postoje neka ponašanja koja se smatraju nepoželjnima o tome vrijedi razgovarati s djetetom. Na taj mu način dajemo do znanja kako se osjećamo u vezi određenih stvari i dajemo mu priliku da i samo promisli o tome prije no što odluči ponašati se na taj način.
• Objasniti djetetu zašto su određena ponašanja nepoželjna.
Kada dijete primjerice tijekom igre s loptom u kući razbije omiljenu vazu i roditelj ga kazni udaranjem po stražnjici, moguće je da dijete ne razumije zašto ga je udario. Potrebno je objasniti djetetu zbog čega je njegovo ponašanje nepoželjno te kakve su posljedice koje njegovo ponašanje nosi. Bitno je imati na umu da djeca do tri godine starosti svoja ponašanja ne temelje na namjeri, nego na istraživanju svijeta oko sebe. Ona ne razumiju uzročno-posljedične odnose pa uglavnom ne mogu razumjeti ni zašto su bila kažnjena.
• Ponuditi djetetu alternativno ponašanje.
U situaciji kada se dijete ponaša neprimjereno, može mu se ponuditi dvije ili više opcija alternativnih ponašanja. Primjerice, ukoliko dijete skače po naslonjaču, umjesto da mu se kaže da prestane jer će pasti i ozlijediti se te uništiti naslonjač, može mu se reći da želimo da siđe s njega jer je svrha naslonjača da se na njemu sjedi pa „možemo zajedno sjesti i pročitati priču“. Takav način komunikacije ne izaziva strah kod djeteta, već mu objašnjava važnost prestanka dotadašnje aktivnosti te usmjerava dijete na prihvatljivu aktivnost.
• Dati djetetu vremena za reakciju.
Ukoliko je vrijeme za ručak ili za polazak kod bake i djeda, nije poželjno očekivati od djeteta da reagira odmah kada mu se to kaže. Dobro je djetetu najaviti da će ručak biti za 5 minuta ili mu reći da će se kreće kod bake i djeda kad se nahrani pas. Na taj način dajemo djetetu prostora da dovrši aktivnost kojom se bavilo i povećavamo vjerojatnost ponavljanja njegovog poželjnog ponašanja.
• Uspostaviti pravila.
Kako bi djeca što bolje naučila koja su ponašanja prihvatljiva, a koja nisu, u tom je procesu korisna uspostava obiteljskih pravila. Pravila omogućuju djeci da steknu osjećaj odgovornosti za posljedice njihovog nepridržavanja te im omogućuju da usvoje određene vrijednosti koje se ostvaruju prihvatljivim ponašanjem (npr. da je važno oprati zube svaku večer prije spavanja jer na taj način brinemo o svom tijelu). Uz to, bitno je da pravila budu jednostavna, dosljedna te da i djeca sudjeluju u njihovoj izradi, kako bi se povećala vjerojatnost da će ih se pridržavati. Također, važno je da pravila vrijede i za djecu i za roditelje kako djeca ne bi osjećala nepravdu zbog samo svog doprinosa poštivanju pravila.
Ovo su samo neki od načina kojima se može raditi na rješavanju problematičnih ponašanja djeteta, a neki od njih mogu poslužiti i u komunikaciji s odraslim osobama. Na nama je da donesemo odluku da ćemo prakticirati nenasilje, kako bismo djeci, odraslima i samima sebi omogućili sigurnost, ljubav, prihvaćanje i razumijevanje.
„Sila je oružje slabih; nenasilje je oružje jakih.“
Mahatma Gandhi
Pišu: Petra Šimčić, mag. psihologije i Dominik Šmida, mag. psihologije (poliklinika-djeca.hr)